Brazilian Jiu-Jitsu
Godine 1910., japanski majstor Judoa Mitsuyo Maeda u Brazilu upoznaje utjecajnog poslovnog čovjeka po imenu Gastão Gracie, koji mu pomaže oko useljenja i situiranja u Brazilu. Maeda za uzvrat Gastãovog najstarijeg sina Carlosa podučava vještini borbe u parteru, koja počinje rušenjem i bacanjem protivnika iz stojećeg stava i naziva se Judo, a bila je svojevrsni izolat najpraktičnijih tehnika tradicionalne Japanske borilačke vještine Ju-Jutsu, koju Maeda ondje naziva Jiu-Jitsu. Prema nekima, zbog toga što je u to vrijeme raskinuo odnose s Jigoro Kanom, nije htio vještinu nazivati Judo, već Jiu-Jitsu, od kojeg je zapravo Judo i nastao.
Carlos Gracie kasnije vještini podučava i svoju braću, među kojima je najpredaniji bio Hélio Gracie (zanimljivo je napomenuti da stari Kodokan zapisi imaju Hélia Graciea registriranog kao majstora 3. dan u Judu), koji je bio talentiran, toliko da je većinu tehnika naučio i prije nego li ga je Carlos počeo trenirati. Jednostavno je gledao kako stariji brat trenira i memorirao. Rođena je nova borilačka vještina – koju su prema njenim tvorcima nazvali Gracie Jiu-Jitsu. Kako je stvorena u Brazilu, vještina je danas poznata i po nazivu Brasileiro Jiu-jitsu (portugalska verzija) ili Brazilian Jiu-Jitsu (engleska verzija).
Svjetsku promociju BJJ i obitelj Gracie doživljavaju nakon prvog UFC (Ultimate Fight Championship) turnira u Americi, kada tjelesno inferiorniji Royce Gracie s lakoćom osvaja turnir, na kojem su sudjelovali borci iz različitih borilačkih vještina (Boks, Shoot-fighting, Karate, Judo, Taekwondo, Hrvanje...). Nakon toga, njegov brat Rickson Gracie postaje prava legenda BJJ i MMA (Mixed Martial Arts), nakon što je ostvario čak 460 uzastopnih pobjeda.
Današnji brazilski Jiu-Jitsu je moderan borilački šport, sa točno razrađenim pravilima i sustavom natjecanja, koji omogućava svakome sigurno bavljenje ovom borilačkom vještinom, bez obzira što se tehnike baziraju na opasnim zahvatima gušenja i davljenja, te "poluga" i "ključeva", odnosno zglobnih koštaca.
S obzirom na to, MMA postaje najpopularniji sustav borilačkih natjecanja, gdje je BJJ zadržao svoje mjesto kao esencijalni dio pripreme svakog profesionalnog borca.
Iako japanski Ju-Jutsu i Judo uključuju trening borbe u parteru (Kosen ili Newaza), tehnike BJJ se u pravilu svode isključivo na borbu na tlu, pri čemu se protivnika može rušiti i ležeći na tlu, tako da neke BJJ akademije zanemaruju tehnike rušenja i bacanja iz stojećeg stava. Takav režim treniranja odgovoran je za velike napretke u BJJ borbi na tlu, a to je ukazalo na nedostatke i manjak vještina u stojećem grapplingu, koji neki ublažavaju paralelnim treniranjem Judo i hrvačkih bacanja, odnosno rušenja. Treniranje BJJ podrazumijeva slobodno spariranje protiv protivnika koji se opire, što je esencijalno za ovu vještinu, odnosno šport. Stoga, polaznici imaju priliku testirati svoje znanje i razvijati ga u realnim uvjetima, a bez rizika od ozljede.
Inače, Jiu-Jitsu se može prevesti kao nježna vještina, jer se temelji na težištu, ravnoteži i polugama, umjesto na snazi i sili. Također, završni zahvati su humaniji nego čisto udaranje. Brazilski Jiu-Jitsu naglašava tehnike borbe na tlu i predajnog hvata (engl. submission hold). Većina zahvata kojima se postiže predaja protivnika u pravilu se može grupirati u tri kategorije: zglobne poluge, ključevi i davljenja/gušenja rukama ili nogama.
Uobičajeni oblik predaje je tapkanje o strunjaču, onoga koji izvodi zahvat ili samoga sebe, nekoliko puta. Verbalna predaja je također uobičajena. Poluge na ruke i/ili noge predstavljaju savijanje/istezanje ekstremiteta u smjeru suprotnom od prirodnog. "Ključevi" predstavljaju uvrtanje pojedinog uda u predjelu zgloba do granice boli (npr. Kimura, Omo Plata). Davljenja, za razliku od poluga i ključeva, izazivaju prekid dotoka krvi do mozga u karotidnoj arteriji (hipoksija), uzrokujući nesvjesticu ako protivnik ne želi predati, dok su gušenja izazvana stezanjem dušnika, čime se sprječava dotok kisika do pluća.
Četvrti, manje uobičajeni tip predaje, je ona izazvana pritiskom određenog mišića protivnika na određenu kost (npr. kost nadlaktice), uzrokujući protivniku izrazitu bol.
Prednost BJJ je u tome što većina prednosti krupnijeg i snažnijeg protivnika, koje dolaze do izražaja zbog duljeg dohvata i snažnijih udaraca, ipak mogu neutralizirati ukoliko se borba prenese na tlo. Nakon što se protivnika određenom tehnikom rušenja ili bacanja dovelo na tlo, cilj je uspostaviti kontrolu nad njim, kako bi ga se tada što lakše primoralo na predaju. Dovesti borbu na predaju najčešće se događa upotrebom određene tehnike davljenja, poluga i ključeva na zglobovima ruku i nogu, te poluga na kralježnici i pritiska na pojedine mišiće.
Inače, tehnike BJJ mogu se prilagoditi za samoobranu, sportska natjecanja, policijska i vojna djelovanja, te Ultimate Fight natjecanja. Svaki borac koji se bavi BJJ želi što brže napredovati do obojenog pojasa. Kod djece do 16 godina starosti to su žuti, narančasti i zeleni, a prvi obojeni pojas za osobe starije od 16 godina je plavi. Brazilian Jiu-Jitsu postao je popularna borilačka vještina i za mlađe uzraste, odnosno, djecu. Neka od njih, već u ranim godinama pokazuju izniman talent, kojeg svakako treba razvijati...
Borac potrebno znanje i vještine za plavi pojas u prosjeku može steći za godinu do godinu i pol treniranja, što ovisi o njegovu talentu. Od plavoga pojasa pa do sljedećeg obojanog, ljubičastog pojasa, treba još oko 2 godine napornog treniranja, a od ljubičastog do smeđeg pojasa oko godina i pol. Za crni pojas, razdoblje traje dodatnih godinu ili više godina, što ovisi o diskrecijskoj prosudbi instruktora. Mnogi instruktori BJJ mogu i odbiti promovirati polaznika u viši pojas, ako se ovaj ponaša neprimjereno za vrijeme treninga ili izvan dvorane.
